NAŠ BLOG

Ivo Andrić: pisac diplomata i diplomata-pisac

SRPSKE DIPLOMATE

SRPSKE DIPLOMATE

,,Ne samo da diplomatija nije za svakoga, nego se može slobodno reći da je mali broj ljudi koji zaista imaju dara i zvanja za taj posao. To su ljudi dobre ali jednostavne pameti, ljudi uprošćene i ograničene osetljivosti i hladna srca, ali ne i lišeni srca i bez svake osetljivosti, sposobni za pretvaranje, ali ne zatvoreni i tajanstveni, još manje podli, snažni, ali ne i grubi, brzi i odlučni, ali ne preki i brzopleti, stvarni, trezveni, ali i suvi i dosadni”,

zapisao je Ivo Andrić u svojoj beležnici o diplomatama.

Ivo Andrić

(Izvor: Stevan Kragujević, CC BY-SA 3.0 RS <https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/rs/deed.en>, via Wikimedia Commons)

Ovaj veliki pisac, esejista, liričar, kritičar, hroničar i Nobelovac u diplomatskoj službi je proveo 21 godinu i u važnim trenucima za Jugoslaviju bio na ključnim pozicijama.

Rođen je 9. oktobra 1892. godine u mestu Dolac kod Travnika. Nakon smrti oca Antuna, majka Katarina dvogodišnjeg Ivu šalje u Višegrad kod svoje sestre. Gledajući svakodnevno vitičaste stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu u gradu koji će obeležiti njegovo stvaralaštvo.

Most na Drini

Kao gimnazijalac, Ivo postaje vatreni pobornik jugoslovenstva i postaje energičan borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije. Stavovi koje je zauzeo u ranoj mladosti u velikoj meri su odredili njegovu dalju književnu i diplomatsku karijeru.

Nakon izlaska sa robije zbog delovanja u organizaciji Mlada Bosna, Andrića u Zagrebu dočekuje vest o ujedinjenju Južnih Slovena u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, bolest i egzistencijalna kriza naveli su ga da se preseli u Beograd, gde već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera.

Od činovnika u poslanstvu u Vatikanu do drugog čoveka jugoslovenske diplomatije

U diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije Andrić je bio aktivan od 1920. do 1941. godine. Službovao je u osam država i deset gradova: Vatikanu, Bukureštu, Trstu, Gracu, Marseju, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu.

(Izvor: Tiesse, CC0, via Wikimedia Commons)

Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: najpre je bio postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu gde je u junu 1924. godine odbranio doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”.

Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. Bio je u prilici da se upozna sa opštim evropskim i svetskim pitanjima i problemima o kojima je raspravljano u Ženevi, što je doprinelo njegovom boljem razumevanju međunarodnog položaja Kraljevine Jugoslavije u tadašnjim okolnostima. Ostalo je zabeIeženo da je Andrić imao razvijen osećaj za dostojanstvo naroda i države koje je zastupao i predstavljao, kao i da je jedan dokument uvredljivog sadržaja na račun srpskog naroda sa indignacijom vratio generalnom sekretaru Društva naroda, Eriku Dramondu.

U Berlinu Trećeg rajha

Godine 1939.  postavljen je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Ovo službovanje od gotovo pune dve godine predstavlja najdelikatniji period njegove diplomatske karijere. Sam je za te godine rekao da su mu najmučnije u životu i iz ovog perioda ostavio stihove:

Dole, gde ove reči pišem

Okužen vazduh grudi steže

Odmora nema budno oko

Sputan živim i teško dišem

Sve me je manje, sve sam niže.

S jedne strane, bio je u centru u kom su dirigovani rušenje Evrope i požar Drugog svetskog rata. Sa druge, suočavao se sa činjenicom da se mimo njega kao zvaničnog predstavnika države, održavaju tajni kontakti i pregovori između Berlina i Beograda u vezi  pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu. To ga je veoma pogađalo, pa je u jednom momentu zatražio od ministra inostranih poslova da ga povuče iz Berlina. Andrić je obavešten 24. marta 1941. godine da je Vlada Kraljevine Jugoslavije donela odluku da pristupi Trojnom paktu. Pozvan je u Beč gde je prisustvovao ceremoniji potpisivanja dokumenta u čijoj pripremi nije učestvovao.

Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić je napustio Berlin i doputovao u Beograd. Time se i završila njegova diplomatska misija i, kako se ubrzo pokazalo, njegova diplomatska karijera. Drugi svetski rat je proveo u Beogradu u izolaciji, u kojoj piše romane ,,Travnička hronika” i ,,Na Drini ćuprija”.

Nobelova nagrada

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine za epsku snagu sa kojom je nalazio teme i oslikavao ljudske sudbine izvučene iz istorije njegove zemlje. Zahvalnost za ovo priznanje je izrazio govorom “O priči i pričanju”, u kojem navodi:

,,Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.”

Na vest o Nobelovoj nagradi, Andrić u svom domu, 1961. godine

(Izvor: Stevan Kragujević, CC BY-SA 3.0 RS <https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/rs/deed.en>, via Wikimedia Commons)

Celokupni novčani iznos od nagrade Ivo Andrić je poklonio bibliotekarskom fondu Bosne i Hercegovine.